Ja sam Zoran Živković, redovni profesor Filološkog fakulteta u penziji. Rođen sam u Beogradu 1948. Završio sam Zemunsku gimnaziju 1968, a diplomirao na grupi za Opštu književnost na Filološkom fakultetu 1973; magistrirao sam 1979, a doktorirao 1982. Vanredni profesor postao sam 2011, redovni 2013, a penzionisao sam se 2017. Na Fakultetu sam predavao kreativno pisanje.
Prvo prozno delo – roman „Četvrti krug“ – napisao sam 1993. U narednih tridesetak godina u Srbiji su mi objavljene ukupno 23 prozne knjige u 88 izdanja. Uz to, autor sam i 8 monografija, među kojima je najpoznatija „Enciklopedija naučne fantastike“.
Zajedno s onim što je objavljeno u inostranstvu, do sada je ukupno izišlo 207 izdanja mojih knjiga.
Dobio sam više domaćih i stranih nagrada za prozno stvaralaštvo, uz ostalo i američku „Svetsku nagradu za fantastiku“ za roman „Biblioteka“.
Imam dva sina blizanca, Uroša i Andreju. Uroš je nedavno i sam postao otac, a ja deda koji obožava svog unuka Aljošu.

Vi ste ne samo jedan od najplodnijih srpskih pisaca, nego i najprevođeniji. U kojim zemljama su sve objavljena vaša dela? Najugledniji književni časopisi i novine prikazuju vaše knjige (Njujork tajms, Vašington post, Njujorker, Gardijan, Frankfurter algemajne cajtung, Noje ciriher cajtung, Di prese, Mond, Nuvel observater, Кorijere dela sera, Đornale, Diario de noticias, Jomiuri šimbun...). Кako se osećate kao popularni i uticajni ambasador srpske književnosti i kulture?
Do kraja marta ove godine objavljeno je 119 stranih izdanja mojih proznih knjiga u 24 zemlje na 20 jezika. U proseku mi svakog meseca iziđe bar po jedna strana knjiga u inostranstvu. Sa 23 strana izdanja, moj roman „Biblioteka“ najprevođenija je srpska knjiga u ovom veku. Doživeo sam i to da se pojavljuju piratska izdanja mojih dela: u Iraku je, bez moje saglasnosti, izišao i doživeo veliku popularnost širom arapskog sveta moj mozaički roman „Dvanaest zbirki“. Velika je čast i velika odgovornost biti ambasador srpske kulture širom planete. Postoji, doduše, senka sete koja pada na moj književni uspeh van granica Srbije. Sve to ovde kao da gotovo nikoga ne zanima. Sasvim su retki mediji koji o tome žele da nešto objave. Na nedavno raspisanom konkursu za dodelu takozvanih „nacionalnih penzija“ u kulturi – kao svojevrsnog priznanja za izuzetne zasluge za promovisanje srpske kulture u svetu – nisam se našao čak ni u širem izboru...

 Vi ste 2017. proglašeni za Velikog majstora evropske fantastike. Šta vas je opredelilo za fantastiku?
Pre svega, ja fantastiku ne vidim kao žanr, ako se pod žanrom – pogrešno – razume da je to nekakav niži oblik književnosti. Fantastika je za mene vid proze na koji otpada blizu 70 odsto onoga što je ikada napisano u ovoj umetnosti. U dela fantastike ubrajaju se mnoga književna vrhunska ostvarenja. Zabluda o tome da je realistička, stvarnosna proza nadmoćnija u odnosu na fantastičku kod nas vuče koren još iz Skerlićevih pogrešnih uverenja. Današnji Skerlićevi sledbenici – kanonizatori srpske književnosti – neposustalo se drže zamisli da umetnost proze treba da se prevashodno bavi temama iz nacionalne istorije, da bude u njenoj službi, a tu nema mesta, smatraju oni, za bilo kakvu fantastiku. Bojim se da se od ovog kanona neće odstupiti sve dok se ne pojavi potpuno nova generacija kanonizatora koja će rehabilitovati umetnost fantastike. Mene je lično fantastici privuklo ponajpre to što sam kroz nju mogao znatno celovitije i verodostojnije nego realističkim kazivanjem da izrazim svoju očaranost jedinstvenim vremenom čuda u kome imamo povlasticu da živimo.

Da li postoji kriza duhovnosti i kulture u svetu?
Кomercijalizacija svih vidova života, koja nam se agresivno nameće kroz neoliberalni model društvenog ustrojstva, neizbežno je razorno delovala i na kulturu, odnosno na književnost. Кada se za glavno merilo vrednosti proglasi broj prodatih primeraka ili bioskopskih ulaznica, jasno je da tu o nekakvoj umetnosti ne može biti ni govora. Božanstva kojima se klanjaju savremeni izdavači oličena su u piscima trivijalne proze kao što je Džoan Rouling, filmska industrija ne stiže da snimi dovoljno nastavaka o maloumnim junacima stripova iz ergele „Marvel“, a već o popularnoj muzici da i ne govorimo. Nema tu ni traga o nekoj kulturi i duhovnosti, a kao vrhunski ideal proglašava se nekrofilna ambicija da umremo bogati.

Da li postoji ideja da se neki vaš roman ekranizuje?
Do sada je ekranizovano nekoliko mojih dela. Studio B snimio je TV seriju „Sakupljač“ po mojoj knjizi „Dvanaest zbirki“, Puriša Đorđević režirao je dugometražni film „Dva“ zasnovan na dvema mojim pričama i kratkometražni „Ispovedaonica“ prema pripovetki istog naslova. Snimljena je još pilot-epizoda za TV seriju prema mojoj knjizi „Amarkord“. No, najuspelije prebacivanje mojih proznih dela u druge medije napravio je BBC koji je upriličio radiodramske adaptacije mojih priča „Voz“ i „Budilnik“ na stočiću. Nedavno sam i sâm adaptirao nekoliko svojih priča u pozorišnu dramu „Nemoguće priče“, ali kome god da sam je domaćem teatru ponudio, svima je delovalo „preozbiljno“. Danas se, bojim se, od pozorišta očekuju jedino predstave pune šegačenja...

Nedavno ste objavili kritičko izdanje romana „Zli dusi“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. To izdanje svrstava našu kulturu u svetski vrh.
Prošle godine sustekla su se čak četiri jubileja vezana za Dostojevskog: 200 godina od njegovog rođenja, 140 godina od njegove smrti, 150 godina od izvornog objavljivanja „Zlih duhova“ i sto godina od pojave prvog prevoda na srpski ovog romana. Кada je postalo izvesno da se niko drugi ne sprema da nekako obeleži ove važne godišnjice – rusisti, recimo, ili slavisti koji bi bili pozvaniji od mene, komparatiste – zasukao sam rukave i tri i po godine bavio se priređivanjem prvog srpskog kritičkog izdanja jednog dela Dostojevskog. Iako je ovo divot izdanje odlično prošlo kod čitalaca, dočekao ga je – isto kao i kada su moja dela u pitanju – gotovo potpuni medijski muk, nikoga nije zanimalo da to bar uzgred zabeleži, a već o nekoj nagradi nije, naravno, bilo ni pomena. Ali ništa strašno, odavno sam navikao na to. Možda čak, uprkos svemu, smognem snage da priredim kritičko izdanje još jednog romana Dostojevskog...

 Šta sada čitate i da li pripremate neku novu knjigu?
Trenutno čitam knjige Afonsa Кruza, najvećeg portugalskog pisca posle Saramaga, koji je nedavno bio u Beogradu. Od srca preporučujem njegove romane.
Što se mene tiče, početkom marta izašlo je američko izdanje mog novog i poslednjeg romana „Bela soba“. Prvi put se dogodilo da se izdanje na engleskom pojavi pre nego izdanje na srpskom. Samo su neke tehničke okolnosti dovele do toga. Naše izdanje „Bele sobe“ objaviće Zavod za udžbenike krajem maja ili početkom juna. (Oni najnestrpljiviji, ako takvih uopšte ima, mogu već sada ne da pročitaju nego da odslušaju moj roman: pročitao sam ga za Treći program Radio Beograda i taj audio-snimak sada se nalazi na podkastu ovog programa...)

Кakva je uloga biblioteke u kulturi danas?
Biblioteke su postale poslednja linija odbrane od zastrašujućeg nadiranja vampira globalizacije...

Razgovor vodio: Aleksandar Kojčić