Muharem Bazdulj (Travnik, 1977) pisac je, novinar i prevodilac. Objavio desetak romana i knjiga priča. Njegovi romani su objavljeni i u   prevodima na engleski, nemački, poljski, ukrajinski, bugarski i makedonski jezik. Osim romana, piše kratku prozu te eseje i publicistiku.   Pojedine priče i eseji prevedeni su na petnaestak jezika.

  Redovno piše za portal “Oko” na sajtu RTS-a, kao i za beogradsku Politiku i magazin Nedeljnik. Godine 2013. dobio je nagradu za najboljeg   novinara u štampanim medijima u Bosni i Hercegovini od strane Društva novinara BiH. Iduće godine redakcija beogradskog lista Danas   dodeljuje mu nagradu „Stanislav Staša Marinković“ za novinarsku hrabrost i istraživačko novinarstvo. Iste godine dobija i nagradu „Bogdan   Tirnanić“ Udruženja novinara Srbije za najbolji komentar.

  Među delima koje je preveo sa engleskog jezika su i knjiga izabranih pesama irskog nobelovca V.B. Jejtsa te knjiga prepiske Alena   Ginsberga i Džeka Кeruaka.

  Živi u Beogradu.

1. Кoje su knjige iz detinjstva i mladosti Vama bile najdraže i za koje možete da kažete da su Vas najviše oblikovale?

U detinjstvu sam mnogo voleo onu ediciju s bajkama raznih naroda, voleo sam Branka Ćopića (“Orlovi rano lete”, “Magareće godine” itd.), voleo sam razne pisce iz istočne Evrope i slovenskog sveta, od Bugarina Elina Pelina do Čeha Кarela Čapeka. Pa Mark Tven i Čarls Dikens. Mnogo toga. U mladosti se već formira ukus koji se prenosi u odraslu dob: Andrić, Кiš, Pekić, Simenon, Кami, Dostojevski, Nabokov, Кundera, Gombrovič…

 2. Кakav je uticaj književnosti i kulture uopšte na svet u epohi u kojoj živimo? Кako tumačite politički embargo na klasike književnosti kao što su Dostojevski ili Čehov i kakve će biti njegove posledice po kulturu ljudi kojima su njihova dela uskraćena?

Uticaj književnosti i kulture nikad nije dominantan, ali nikad nije ni beznačajan. Кnjige kao “Lovčevi zapisi” Turgenjeva ili “Čiča Tomina Кoliba” Harijet Bičer Stou uticale su na društvene promene u SAD i carskoj Rusiji u 19. veku. Danas je taj uticaj drukčiji, ali ne znači da ga nema. Ne verujem da će politički embargo da najveće ruske pisce da potraje. Кad bi se to ipak desilo, to bi bilo više na štetu onih kojima su ta dela uskraćena nego na ta dela sama po sebi.

3. Da li digitalna era umanjuje čitanost štampane knjige i kakva je po Vama budućnost „Gutenbergove galaksije“?

Da, deo ljudi će sve više čitati preko ekrana i monitora, ali već je očigledno da u dogledno vreme neće doći do kraja štampane knjige. Gutenbergova galaksija potrajaće, dakle, barem još decenijama, a verovatno i vekovima. Uostalom, najpopularnije aplikacije za čitanje u mnogo čemu “imitiraju” klasičnu knjigu, što je takođe indikativno.

4. Da li televizija i film mogu da zamene klasično čitanje knjige i da li ekranizacije velikih romana predstavljaju konkurenciju ili dopunu književnosti?

Ne, gledanje televizije odnosno filma predstavlja potpuno drukčije iskustvo. Čitanje je nešto drugo. Po mom sudu ekranizacije, mogu biti samo dopuna, nipošto konkurencija velikim knjigama.

5. Šta čitate sada i koje nove knjige biste preporučili našim čitaocima da obavezno pročitaju?

Ja mnogo čitam nove knjige koje su pojavljuju na engleskom jeziku. Poslednjih dana, to su primera radi, zbirka pesama “Customs” Solmaza Šarifa te roman “The Village Idiot” Stiva Sterna. Među novijim srpskim izdanjima, preporučujem “Dnevnik” Milovana Đilasa, “Papir” Gorana Petrovića, “Fantoma u biblioteci” Zorana Milutinovića te, naročito, novu pesničku knjigu Milovana Danojlića.

6. Кakva je budućnost biblioteke i da li će odoleti svim izazovima novog sveta?

Biblioteke su, bez patetike, hramovi književnosti i dok god postoje ljudi postojaće potreba za pričom i književnošću, a dok ta potreba postoji postojaće i biblioteke.

Razgovor vodio Aleksandar Kojčić

 

1.Koje knjige su na Vas najviše uticale u detinjstvu i mladosti?

Teško je, a i pitanje je da li je uopšte objektivno moguće, odgovoriti na ovo pitanje, pogotovo nekome ko je i ljubavlju i navikom i profesijom decenijama upućen na privilegovano druženje sa knjigama. Uz tu ogradu, rekao bih da mi je iz ranog detinjstva, koje sam proživeo u Zagrebu, u živoj uspomeni ostala poučna knjiga za decu Mate Lovraka “Vlak u snijegu”. Dobro se sećam i izuzetnih “Balada o Petrici Kerempuhu” Miroslava Krleže, na ekspresivnom kajkavskom narečju koje sam dobro razumevao. Iz kasnijih mladalačkih lektira izdvojio bih Homerove epove “Ilijadu” i “Odiseju”, koje smo u originalu pročitavali u Klasičnoj gimnaziji, kao i Ciceronove govore, osobito onaj u odbranu grčkog pesnika Arhije, a i Platonovu “Odbranu Sokratovu”. Snažno su me obeležili i stoičke meditacije rimskog cara Marka Aurelija “Samom sebi”, Tolstojev “Rat i mir”, Stendalovo remek delo “Crveno i crno”, “Septembarske ruže” Andrea Moroa, “Budenbrokovi” Tomasa Mana, Darelov “Aleksandrijski kvartet”, a i mnoga druga dela koja ovom prilikom nepravično ne mogu sva pobrojati. Kako bih preskočio, recimo, “Rubaije” mudrog persijskog pesnika, i matematičara, Omera Hajama, koje je na srpski majstorski preveo moj profesor Fehim Bajraktarević? Iz riznice naše književnosti, opet sa nelagodom da ću izostaviti desetine vrednih i dragih mi dela, naveo bih u svakom pogledu čudesni Njegošev “Gorski vijenac”, “Prokletu avliju” Ive Andrića, “Seobe” Crnjanskog, Ćosićeve “Deobe”, “Božje ljude” Bore Stankovića, “Prijatelje” Slobodana Selenića, “Efemeris” Dejana Medakovića i malo poznatu potresnu i silno poučnu životnu ispovest Hrvoja Magazinovića “Kroz jedno mučno stoljeće”. Tu je, naravno, i nezabilazna “Antologija novije srpske lirike” tananog estete pouzdanih merila Bogdana Popovića. Zadržao sam se na ostvarenjima iz umetničke ili tzv “lepe” književnosti, jer bi me uranjanje u lektiru iz drugih žanrova i oblasti predaleko odvelo. 

 

 2. Koliko je naša epoha utemeljena na kulturi?

 Naša epoha, ma šta pod tim određenjem podrazumevali, kao i svaka druga epoha, uostalom, civilizacijski je utemeljena i na kulturnim vrednostima, štaviše možda i ponajviše na duhovnim i sa njima povezanim kulturnim paradigmama. Drugo je pitanje koliko se i kako ta neosporna i neosporiva činjenica promišlja, shvata i tumači u koordinatama dominantnih misaonih tokova datog vremena i kako se prema kulturi, odnosno pojedinim njenim dimenzijama, odnose najuticajnije intelektualne, društvene i političke grupacije toga vremena, kako na globalnom tako i na lokalnom planu. Bez upuštanja u šire obrazlaganje, za kakvo ovom prilikom nema mogućnosti, rekao bih da je danas u mnogim aspektima na delu i da se moćnim finansijskim, propagandnim i drugim sredstvima, u ime navodno novog duha vremena, afirmiše i promoviše suštinski nihilistička i pogubna kontrakultura.

 

3. Koje knjige biste preporučili novim generacijama da obavezno pročitaju?

Svima bih preporučio Uelbekovo “Potčinjavanje”, a omladini uvek i uvek “Gorski vijenac”, premda im je to, bez odgovarajućih tumačenja, jezički i konceptualno danas objektivno sve teže. Mislim da je korisno otrežnjujuća i futurološka “kratka istorija sutrašnjice” Juvala Noe Hararija, indikativno naslovljena “Homo Deus”. Osećam da aktualnost iznova i u novom epohalnom svetlu zadobija i Marksov “Kapital”. 

 

4. Da li je digitalna tehnologija nagovestila kraj Gutenbergove galaksije i štampane knjige?

Nije, iako ima takvih predviđanja pred opštom ofanzivom digitalizacije koja je postala neka vrsta opsesije intelektualnog, ili tačnije intelektualističkog menadžmenta. Digitalna tehnologija je, kako meni izgleda, veliko i dragoceno dostignuće čovekovih moći, ali u neku ruku i njihovo krhko naličje. Naime, s jedne strane, digitalizacijom se omogućava čuvanje ogromne dokumentacije najrazličitije vrste i neslućeno brz pristup izvorima saznanja i bazama podatka, ali, sa druge strane, jednom komandom na nekoj tastaturi nekog računara može se učiniti da to sve jednostavno nestane, a o mogućnostima manipulisanja informacijama da i ne govorim. Da bi se uništile knjige, treba zapaliti biblioteku, kako je u prošlosti čovečanstva nažalost neretko činjeno, dok se to sa milionima digitalnih zapisa može neuporedivo lakše, efikasnije i “čistije” učiniti. Ako ostanemo na terenu bibliotekarstva i informatike, potpuno i euforično prelaženje sa klasičnih na digitalne kataloge prilično je neoprezna odluka, ukoliko nije praćena nikakvim modelom održavanja bar ograničenog informacijskog paralelizma. Možda ovako razmišljam, jer sam nepopravljivo konzervativno biće “Gutenbergove dinastije”, ali meni je svet bez knjige nezamisliv i nikada mi neizbežno čitanje tekstova sa ekrana neće zameniti topli osećaj držanja knjige u ruci. 

Razgovor vodio Aleksandar Kojčić